S njim i nezaustavljivim Jeepom (i Sonjom za volanom) možemo dalje. Dobar početak dana, još samo da dobijemo dozvolu od načelnika policijske postaje Plitvice. A to neće biti tako lako jer je magistralna cesta Karlovac - Knin još uvijek zatvorena za promet. Opet pregovori, uvjeravanja, dogovori. Završavaju s glasom u radio stanicu: „Obavijest svim jedinicama na cesti Plitvice-Korenica: Ne otvarajte promet dok ne prođe Trka hrvatski nacionalni parkovi.“

Trebalo nam je nekoliko minuta da krenemo. Ka je prvi trkač odmakao nekoliko kilometara, iz Zagreba je stiglo i trkačko pojačanje: Robert Schwarz, Robert Mašić, Ivan Šakić, Hrvoje Habuš, i Marija Paulus. Time je trkački dio Green Teama bio kompletiran.

Nakon jučerašnjeg dana put do prijevoja Velebno bio je lak, a onda – pakao! Snijeg i ledena bura koja je ljuljala automobile. Bilo je to spuštanje kojim bi se ponosili i najhrabriji avanturisti. Odradio ga je Beli uz kratku pomoć Ervina. Nosilo ih je po cesti. Samo da se dočepamo mora. I jesmo, no treba izdržati još sedamdesetak kilometara. Prvo prolazimo kroz Lukovo Šugarje – tu je trebao biti organiziran doček i prosvjed protiv gradnje termo elektrane. Naravno, ni žive duše nije bilo na vidiku. Nitko „normalan“ po ovakvom vremenu ne izlazi iz kuće.

Iako bez snijega, po divljoj buri koja je parala prometne znakove kao da su od papira, grabili smo prema Starigradu. Gazda jednog restorana u koji smo se nakratko sklonili uspio je nasmijati cijelu ekipu kad je ozbiljnim glasom upitao: „Otkud vi? Pa jočer je na dnevniku bilo objavljeno kako je trka otkazana.“

Oko 21.00, uspjeli smo.

Bili smo sakriveni u hotelu, kad je netko od domaćina upitao: „Da li je ono vaš minibus vani na parkiralištu? Bijeli, na zadnjem staklu olimpijska zastava i upravo mu mijenjaju probušenu gumu.“ Nema sumnje, naš je.

Konačno zajedno, legli smo uz zvižduk bure i jecanje stabala. Nakon protekla tri dana, što li će priroda izmisliti sutra?