Vjeran je rođen u Rijeci 23. travnja 1963. godine gdje je živio sve do 1972. kada je s obitelji preselio na Krk. Odrastao je u Njivicama,  završio je srednju matematičku školu u Rijeci 1981. Iste godine upisao je studij matematike na PMF-u u Zagrebu. Međutim, u život mu je veliki nemir unio pokušaj realizacije »Družbe Adria«. Strah da će, realizira li se taj projekt, Omišalj (dotad uvozna luka) postati izvozna luka za rusku naftu, te da će supertankeri s balastnim vodama zagađenim različitim organizmima ploviti Kvarnerskim zaljevom, potakao ga je na akciju. Pobunio se protiv projekta i u prosincu 2002. godine osnovana je ekološka udruga "Eko Kvarner" sa ciljem da se projekt zaustavi. Udruga i danas djeluje na senzibiliziranje javnosti o ekološkim problemima koji bi narušili prirodni sklad. Vjeran je i dalje jedan od najpoznatijih hrvatskih aktivista koji se zalaže za primjenu obnovljivih izvora energije, te poticanje zelene ekonomije i zelenog gospodarstva u svrhu  smanjivanja emisija stakleničkih plinova, te čovjekovog štetnog utjecaja na okoliš. 

1. Što je potrebno napraviti kako bi se u sljedećih nekoliko dana na Pariškoj klimatskoj konferenciji postigao dogovor o ograničenju rasta temperature za 2°C?

„Ono što je problem Pariške konferencije je da su sve delegacije došle s preddefiniranim stavovima. Kada imate preddefinirane stavove u vezi bilo čega, vi imate izuzetno suženi manevarski prostor. Na Pariškoj konferenciji postoji niz pitanja; tko će smjeti emitirati koliko plinova, kakva će biti kontrola, koji će biti penali, itd. No, ono što je trenutno bitno je umijeće diplomacije; da ljudi koji se nalaze “gore“ na pregovorima postignu “maksimum“. Mi kao civilno društvo imamo strateški smanjene mogućnosti nakon terorističkog napada u Parizu, jer se ne može  napraviti marš s milijunima ljudi i slično. I praktički je teško napraviti nešto iz Zagreba, s Krka, s Aljske, ali ono što je puno bitnije je da kad se postigne bilo kakav sporazum.  Njegova je implementacija sljedećih godina opet u domeni utjecaja nas običnih malih ljudi.“

2. Što smatrate da bi bili uspješni rezultati Pariške klimatske konferencije?

„Ja ne bih sebi davao autoritet da mogu odrediti uspješnost i neuspješnost, jer je referentnu točku postavila svjetska znanstvena zajednica (IPCC). Taj je međunarodni panel za klimatske promjene, koji je početkom 10 mj. imao skupštinu u Dubrovniku, veoma jasno rekao da treba smanjiti stakleničke plinove i do 70 %. Dakle to je čista mehanika. Ono što mi možemo procijeniti, kao aktivisti i kao građani, je li pažnja javnosti dovoljno skrenuta na taj važan problem. Zapravo, na Pariškoj konferenciji najvažnije što možemo očekivati je da se problematika klimatskih promjena konačno nađe u fokusu  interesa čovječanstva.“

3. Koji su po Vama najveći izazovi i prepreke u procesu donošenja odluka na konferenciji?

„Interesi lobija, kao i uvijek. Zadnjih 150 godina naš svijet funkcionira tako da “neki“ lobisti plate “neke“ političare, pri čemu da “plate političare“ ne mislim samo da ih korumpiraju nego plate njihove predizborne kampanje što je legalno i legitimno. Druga stvar je što je to ustvari dekadentno i nemoralno, ali je nažalost i legalno i legitimno. Dakle, mi imamo situaciju da su političari dosada uvijek branili interese svojih sponzora, a s druge strane kompanije su generirale političare koji servisiraju njihove interese. I dok god imamo situaciju da ljudi koji nas vode, koji su izabrani ili na bilo koji način došli na vlast, nemaju javni interes kao primarni interes, mi kao građani imamo problem. I to je zapravo poanta cijele priče. Javni interes prije privatnog, to je aksiom koji treba doći do punog značenja.“

4.  Koja je po Vama glavna razlika između COP21 i ostalih prethodnih konferencija?

„Sve su prijašnje konferencije završavale otprilike: “dogovorili smo se da ćemo se sljedeći put dogovoriti.“ Na ovoj konferenciji informacije dobivene “od ljudi koji su gore“, s kojima smo mi uspjeli komunicirati preko maila, kažu da je ipak postignut ogromni napredak, da više barem nema sumnji u postojanje klimatskih promjena koje su generirane gospodarskim aktivnostima čovječanstva. Dakle, na svim prijašnjim konferencijama bile su prisutne teze ,,to je hipoteza, možda nije sve tako crno i tako“. Dakle, po prvi puta se desilo da više nema sumnje da se pogubne klimatske promjene uzrokovane ljudskim aktivnostima zaista dešavaju. Druga stvar koja ovdje daje šansu za uspjeh je zapravo kritična masa. Dosad se nije dogodilo da je toliki broj zemalja (kako onih u razvoju, tako i onih već razvijenih), da je toliki broj poznatih svjetskih političara, vjerskih vođa, pa i Papa Franjo (koji je neki dan rekao da će čovječanstvo, ako ne promijeni navike, napraviti kolektivno samoubojstvo), pa čak i predsjednik Obama, bio fokusiran prema uspjehu.“

5. Uz klimatske beneficije, koji bi bio ekonomski i socijalni učinak dogovora?

„Bio bi dvostruk. Kao prvo, imali bi snažan razvoj zelene ekonomije i zelenog gospodarstva koje je samo po sebi daleko manje koruptivan nego dominanta velikih centraliziranih sustava, npr. nuklearne energije. Dakle, imali bismo razvoj mikroekonomije i sitnog poduzetništva u odnosu na velike dehumanizirane korporacije. To je prva stvar. Druga stvar koja bi se dogodila je da bi glavnina prihoda dolazila od zelene ekonomije. Npr. proizvodnja hrane od autohtonih sorti (samih po sebi otpornijih na klimatske promjene) na malim farmama koje su puno manje pohlepne od velikih mega kombinata i kompanija koje inzistiraju na isključivo GMO sjemenu. Dakle, u tom slučaju bi i profit, odnosno dobit, u zemljama poput Hrvatske ostao u rukama malog čovjeka. Drugim riječima, zaokret na civilizacijskom nivou koji nam je klimatološki neophodan praktički bi doveo do demokratizacije društva, i u segmentu razumnijeg korištenja resursa i u segmentu dobiti od korištenja resursa.“

6. Što će se dogoditi ako ne dođe do dogovora?

„To je vrlo jednostavno, te bih ponovio i potvrdio tezu Pape Franje. Dakle, neuspješnost COP-a 21 značilo bi da je čovječanstvo učinilo ključan korak prema kolektivnom samoubojstvu. Konkretno, ljudska vrsta će uništiti svoje jedino stanište – planet Zemlju. Mi nemamo „back up“ planet, rezervno stanište. Po znanstvenicima, koji su izvrtili niz modela vezanih za klimu i klimatske promjene, neuspjeh dogovora bi značio raniji ili kasniji kolaps civilizacije i načina života koji poznajemo.“

7. Koja je uloga Hrvatske u pregovaranju?

„Hrvatska bi mogla imati značajnu ulogu  u domeni „kad se male ruke slože, sve se može, sve se može“. Hrvatska bez sumnje ima zanemarivo malu emisiju stakleničkih plinova. Ali, isto tako je propustila šansu da bude lider zemalja jugoistočne Europe sa svojom tranzicijom prema „zelenom društvu“. Hrvatska je mogla biti pokretač procesa u regiji koji bi potaknuli da se odmaknemo od neobnovljivih izvora energije, ali to je nažalost propušteno. Druga stvar koja je jako bitna u svemu ovome, Hrvatska osim tog tehnološko-političkog vodstva, treba biti i središte za integraciju energetskih sustava koji bi pomogli, prema studijama koje su već objavljene na našem web portalu (CCCP) realizaciju projekta niskougljične jugoistočne Europe najkasnije do 2050. godine. Pojednostavljeno, kada ima dovoljno sunca i vjetra na Jadranu hidroelektrane u Bosni  mogu mirovati. Kada nestane dovoljno sunca i vjetra na Jadranu, onda bi se to moglo kompenzirati hidroenergijom iz Bosne. To je taj nivo suradnje koja ustvari olakšava tranziciju u postfosilno društvo, put prema boljem svijetu u kojem će u upotrebi biti što manje ugljena, i što manje  fosilnih goriva. Drugo je zapravo i veliko novo zapošljavanje u zelenim industrijama...

8. Što Hrvatska može naučiti od drugih zemalja o smanjenju emisije stakleničkih plinova, te o korištenju obnovljivih izvora energije?

„Veoma jednostavno. Hrvatska može shvatiti da je jedini realni i brzi razvoj Hrvatske u zelenoj ekonomiji, zelenoj energetici i zelenom gospodarstvu. Tu možemo kopirati iskustva manjih, pametnijih, zemalja poput Danske. Poanta je napraviti sustavnu tranziciju društva i pri tome razviti zeleno gospodarstvo.“

9. Koji su po Vama glavni ekološki problemi Hrvatske i što bi prvo promijenili da možete?

„Glavni ekološki problem Hrvatske je neshvaćanje činjenice da je nezagađeni okoliš glavni resurs Hrvatske, kako u proizvodnji hrane, tako i u turizmu, a to je zapravo i suštinski povezano. Dakle mi imamo  crne točke kao što je Vranjic pored Solina (azbest) ili Bakarski zaljev (koksni katran) i sl., ali to je u biti pitanje tehnološke sanacije. No sam odnos Hrvatske prema okolišu je zapravo nakaradan. Kod nas se još uvijek smatra da je okoliš prihvatljiva kolateralna žrtva razvoja civilizacije i da zaštita okoliša samo smeta nužnom razvoju pri čemu se nitko ne pita postoji li drugačija paradigma. Nitko ne pita može li se uopće kod nas, uz našu nekonkurentnost u odnosu na npr. neke Azijske ekonomije, doći do klasične reindustrijalizacije u prerađivačkoj industriji? Mi bismo trebali priču na razini nove paradigme. Recimo, formula je da Hrvatskoj trenutno nedostaje 50% hrane i 50% energije. To Hrvatska nema. No što Hrvatska ima? Hrvatska ima preko milijun hektara neobrađenog poljoprivrednog zemljišta. Hrvatska ima gotovo pola milijuna ljudi u radnom kontigentu koji su na burzi ili koji su u prijevremenoj mirovini (ali radno sposobni). Hrvatska ima sunca kao Abu Dhabi i ima dovoljno vjetra i vode. Dakle, Hrvatska se treba posvetiti razvoju zelene ekonomije kroz korištenje obnovljivih izvora energije, prvenstveno sunca i vjetra, te nešto manje geotermalnih izvora i biomase. Hrvatska treba početi proizvoditi „zdravu“ hranu. To treba plasirati u turizmu te od toga izgraditi novi turistički brend.“

10. Također, neizostavna tema koja je ovih dana okupirala medije je teroristički napad u Parizu koji se dogodio 13. studenog 2015. Je li datum napada biran slučajno ili on ima veze sa COP21 je pitanje na koje nitko nema siguran odgovor. No mala je vjerojatnost da između ova 2 događaja nema određene povezanosti.

„Totalno je iracionalno da se to desilo u 11. mjesecu.  Sa stajališta maksimalizacije štete bilo bi puno racionalnije da se to napravilo kasnije, npr. polovinom ili koncem prosinca kada je daleko veći "šušur" po gradovima i kada su ljudi u domeni vjerskih praznika. Moja hipoteza, o kojoj bi se barem trebalo promisliti, je da su teroristi koji su odgovorni za napad u Parizu u biti napali COP 21. Jer puni uspjeh COP 21, koji je još uvijek moguć, znači radikalno odustajanje od fosilnih goriva. Očekivano radikalno odustajanje od fosilnih goriva, koje će se možda dogoditi u Parizu, kao što vidimo ovih dana, znači da ISIL više ne može prodavati naftu sa Sirijskih i Iračkih naftnih polja na crnom tržištu. Isto tako, glavne zemlje koje financiraju ISIL (navodno Katar i Saudijska Arabija), isto tako gube svoju financijsku potentnost. Zbog svega toga teza je da je niz napada u Parizu, sa svojim tajmingom (neposredno prije početka konferencije COP 21), zapravo bio planiran da omete sasvim izgledan uspjeh konferencije o klimatskim promjenama. Zanimljivo je i pitanje zašto nisu napali Bruxelles u kojem se nalazi središte EU-a i NATO-a, a samim time i daleko veći broj atraktivnih meta. 

11. Što se tiče Hrvatskog predstavništva na COP21, postavilo se pitanje koliko je ono ustvari kompetentno da nas predstavlja ako se u obzir uzmu njihove prijašnje odluke.

„Bizarno je i cinično da Zoran Milanović, bivši premijer Vlade koja je svesrdno (ali srećom bezuspješno) pokušavala realizaciju termoelektrana na ugljen (Plomin i Ploče) i bušenje nafte u Jadranu, govori na otvaranju COP 21 konferencije. On jednostavno nema legitimitet govoriti o klimatskim promjenama.“

Autor: M. Mažar